Nekada davno živjela sam u gradiću ugniježđenom uz morsku obalu. Ondje je sve postojalo u savršenom skladu: priroda je disala tišinom i ljepotom koja oduzima dah. Zrak je bio natopljen slatkom srećom — premda danas više ne znam koliko je te radosti izviralo iz mene same, a koliko ju je darivalo okruženje. No to tada nije bilo važno.

To mjesto bilo je moj mali raj, i ondje sam ostavila dio svoga srca. U isto vrijeme, još uvijek nosim njegovu iskru u sebi — dio tog raja koji u meni živi.

Voljela sam šetati uz obalu sa svojim vjernim suputnikom, Luckyjem. Plaže, sjajne poput mjesečine, bile su prekrivene bijelim oblutcima: velikima i malenima, okruglima ili izduženima, glatkima ili hrapavima — nekima izbušenima savršenim rupicama, kao da ih je more milovalo stoljećima.

Svaki je kamen bio poseban, jedinstven — poput bića sa svojom dušom i sjećanjem. Neki su nosili tragove prošlosti: otiske davnih biljaka, fosile prastarih morskih stvorenja, uspomene na vrijeme koje ne poznajem, ali koje sam mogla gotovo osjetiti pod prstima. Gledati ih bilo je poput čitanja knjige koju je napisalo samo more. Ležali su ondje stoljećima, možda i tisućljećima, tihi svjedoci svega što je prošlo, čuvari mudrosti vremena.

Često se nisam mogla suzdržati: vraćala bih se kući s džepovima punim kamenja, teškima od njihovih priča. Pažljivo sam ih slagala na police — male prirodne skulpture, jednostavne, a ipak dostojanstvene u svojoj ljepoti.

Jednoga dana, međutim, dogodilo se nešto čudesno. Uzela sam jedan kamen u ruke — i odjednom osjetila kako u njemu titra živa energija. Prožeo me blag, dubok osjećaj: čežnja za morem, za solju na koži, za toplinom sunca i povjetarcem što mi miluje kosu. Čežnja za noćima pod mjesečinom, za pjesmom valova, za osmijehom zvijezda.

Tada sam doista osjetila — srce kamena.

U tom trenutku sve je postalo jasno: kamenje nije bilo sretno na mojim policama. Nedostajao im je njihov dom. Sljedećeg dana skupila sam ih sve i vratila ih moru. Položila sam ih na obalu, pustila da ih valovi obgrle, i gledala kako pod suncem sjaje poput dragulja što su ponovno pronašli svoj dom. Moje je srce bilo ispunjeno — a činilo se da su i njihova.

Od tada rijetko uzimam išta iz prirode. Sve ima svoje mjesto pod suncem — mjesto kojem pripada, gdje može jednostavno biti, i biti sretno.

I mi, ljudi, imamo svoje mjesto pod suncem: mjesto gdje možemo biti potpuno ono što jesmo, okruženi onim što nam hrani dušu i tjelo. Možda, kada nam se čini da je sreća daleko, sve što trebamo učiniti jest vratiti se moru — vratiti se u prirodu, osjetiti sunce na koži, vjetar u kosi, tlo pod stopalima. Dopustiti zemlji da nas ukorijeni, da nas uvjeri kako je sve u redu. Dati da nas umiri ptičji pjev — poput nježne uspavanke.

Možda sve što trebamo jest zakoračiti u šumu — i dopustiti svijetu da nam šapne da smo voljeni.