Ovaj svijet je samo platno za našu maštu.
— Henry David Thoreau

Bila sam čudna djevojčica, pomalo uplašena svega, postojala sam više u svom unutarnjem svijetu nego u vanjskom. Moja glava i srce uvijek su bila puna života — zamišljenog života, osjećanog više nego viđenog, viđenog više nego dodirnutog. Ljudi, bića, događaji i iskustva satkana od nevidljive niti znatiželje, kreativnosti i magije.

Nije me puno zanimao „stvarni” svijet, ili možda ljudski svijet, jer voljela sam životinje i prirodu. Nisam trebala prijatelje za igru — igrala sam se s vjetrom. Skrila bih se iza predmeta i strpljivo čekala da me vjetar pronađe.

Imala sam bijelog konja i vjevericu koji su me pratili do i iz vrtića. Kada sam s mamom putovala autobusom, uvijek sam jahala svog konja, s vjevericom na ramenu.

Čak i kao odrasla, nikad nisam smatrala logiku posebno uvjerljivom. Češće vjerujem u nevjerojatno, dok ono što se može dokazati često mi djeluje sumnjivo. Razgovaram s drvećem i grmljem, plešem s vilama, tražim tragove patuljaka u šumi. Šaljem ljubav zvijezdama i dopuštam im da mi je vrate.

Proživjela sam tisuću života u ovome jednom: bila sam žena, bila sam muškarac, bila sam mlada, bila sam stara. Bila sam čovjek, vuk, vrana, kokoš, kukac, drvo, cvijet. Imam sposobnost mijenjanja oblika — mogu se pretvoriti u svako biće samo ga promatrajući. Moja unutarnja iskustva često su bogatija od bilo čega što bih mogla doživjeti u stvarnom svijetu. Osjećaji su dublji, dojmovi snažniji, sve je šarenije i življe.

Naučila sam iz svih života koje sam proživjela; skupila sam znanje o svijetu i onome izvan njega.

Možda nikada nisam trebala živjeti kao drugi — dodirivati, skupljati, dokazivati. Prošla sam bezbrojne svjetove koje nitko drugi nije mogao vidjeti, gdje je sve sjalo tihom, živom punoćom. To je jednostavno moj način života. A ako se svijet izvana čini u usporedbi pomalo blijedim, to je u redu. Živjela sam duboko — čak i ako je sve to bilo nevidljivo za moje oči.

Tko zna što je istina? Gdje završava mašta, a počinje stvarnost? Možda svi izmišljamo ono što vidimo — odijevajući svijet značenjem da bi bio podnošljiv ili ljepši. Možda je sve što zovemo životom samo mašta koja inzistira da vjerujemo u nju.