Ovo mjesto je san. Samo onaj koji spava smatra ga stvarnim.
— Rumi

Jučer ujutro izašla sam u šetnju cestom. Cijeli svijet — brda i doline — bio je prekriven bijelim velom magle. Vidjela sam samo vrhove drveća i nekoliko koraka ispred sebe. Svijet je bio tih i pospan.

Zemlja je spavala, a ja sam bila budna unutar njezinog sna. Bilo je to čarobno — osluškivati njezin spor dah, njezinu nepomičnu tišinu. Koračala sam tiho, pazeći da je ne probudim.

Graknula je vrana. I ona je bila budna. Nas dvoje — vrana i ja — budne unutar Zemljinog sna. Pitala sam se o drugima: znaju li da smo svi unutar sna? Da nas Zemlja sanja u postojanje? Možda smo to oduvijek — samo Zemljin san.

I samo rijetko, kao ja toga maglovitog jutra, doživimo trenutke jasnoće. Probudi nas spoznaja da smo tek stvorenja u snovitoj mašti Zemlje — naši životi pomiču se u ritmu njezinog daha.

Ako smo Zemljin san, što se događa kad to zaboravimo? Kad povjerujemo da smo odvojeni, budni i stvarni — hodajući po Zemlji umjesto u njoj? Gradimo svoje živote kao da pripadaju samo nama: naše kuće, naše gradove, naše priče. Ali ako smo sanjani, ništa što stvaramo nije uistinu naše. Sve pripada onoj koja sanja — drveće, oceani, zrak koji udišemo — sve je to uktano iz iste mekane mašte.

Kakav je to dar — biti sanjan. Biti zamišljen u postojanje od nečega golemog i drevnog. Hodati po granici između iluzije i svijesti, znajući da, barem na trenutak, san postaje svjestan samoga sebe.

Magla se počela dizati i svijet je ponovno zadobio oblik — zavoj brijega, blagi obris ceste. Zemljin san se razvedravao, polako se rastapajući u dan. Stajala sam nepomično, osluškujući tihi šum pod svojim stopalima — otkucaje živog, svjesnog planeta.

Možda je buđenje upravo to — ne izaći iz sna, nego se sjetiti tko nas sanja. Sjetiti se da isti dah koji pokreće vjetar teče kroz naša pluća, da ista tišina koja obavija brda grli i naša srca.

Vrana je ponovno graknula — oštar zvuk prerezao je tišinu. Nasmiješila sam se, osjećajući se istodobno stvarno i sanjano. Zemlja se okrenula u snu, a ja sam krenula dalje — pažljivo, da je ne probudim.