Patuljci žive deset puta brže od ljudi.
Teže ih je vidjeti nego miša koji juri velikom brzinom.
— Terry Pratchett

Živim na vrlo posebnom mjestu — daleko od drugih kuća, daleko od cesta i daleko od buke ljudske civilizacije. Moj je dom uronjen
u prirodu, a odmah iza vrta počiva tihi, mirni šumarak.

Rijetko prelazim mali most koji me dijeli od svijeta ljudi. Radije udišem šumski zrak i provodim svoje dane u društvu svih stvorenja — velikih i malih, vidljivih i nevidljivih — koja žive oko mene.

S vremenom mi je postalo sasvim uobičajeno da šumu dijelim sa tri prijateljskim srnama koje noću spavaju među stablima, a danju lutaju vrtom. Na vrhu velikog stabla koje nadvisuje moj dom sjedi gavran i tiho stražari. Tu su lisice, nestašne vjeverice, bezbrojne ptice i više pauka nego što bi itko mogao izbrojati. Zaista je čudesno živjeti ovdje.

A ipak, postoji i drugi svijet — drevni, koji je ovdje bio mnogo prije nas. Mudro, staro drvo čuva granicu između šume i močvara koje se protežu dalje, tamo gdje ljudima nije mjesto. Znam da sam ovdje samo gost i duboko to poštujem.

Malo dalje, kraj Lisjeg Gaja, leži Lažljiva Močvara. Tijekom cijele godine ostaje bujno zelena, ljeti ukrašena nježnim cvjetovima, a zimi prekrivena mekanim, blistavim mahovinama. Miriše na mokru zemlju i stare tajne. Privlači prolaznike u svoj zagrljaj… a ponekad ih proguta.

Oduvijek sam osjećala da u toj močvari mora živjeti nešto. Uvijek se ondje osjećala neka prisutnost — tiha, budna. A jednoga zimskog jutra napokon sam dobila dokaz.

Te je noći pao svježi snijeg i prekrio sve sjajnim bijelim pokrivačem. Koračala sam prema Lisjem Gaju, osjećajući laganu krivnju što remetim savršenu površinu svojim tragovima. Kad sam stigla do ruba močvare, primijetila sam otiske sitnih stopala u snijegu — ne većih od stopica dvogodišnjeg djeteta.

Otisci su se motali oko stabala i grmova, vijugali po zimskom tlu. Slijedila sam ih, pokušavajući otkriti gdje su započeli. Nigdje nije bilo tragova odraslih, niti ikakvih znakova drugih ljudi. Na kraju sam pronašla njihov izvor.

Izlazili su ravno iz Lažljive Močvare.

Prošao me lagani drhtaj — ne od straha, nego od čistog čuđenja. Kao da je cijela šuma u tom trenutku utihnula i promatrala.

Od toga dana, šetnja tom šumom više nikada nije bila ista. Svaki šušanj lišća mogao bi biti lokalni patuljak kako juri deset puta brže od čovjeka. Zamišljam ga kako projuri iza mojih leđa ili drka lisice povlačeći ih za rep prije nego što nestane u gustom raslinju.

Ovaj je svijet prepun drevne magije koju zaboravljamo kad se zagubimo u ljudskim borbama i svakodnevnim brigama. Slijepi smo za mnogo više nego što vidimo.
A neke se stvari mogu vidjeti samo onda kad imamo srce širom otvoreno.