Bila je tamna, bezmjesečna noć. Dječak je izašao prošetati psa. Kad je stigao na rub polja, njegov je pas bio duboko zaokupljen iščitavanjem poruka zapisanih na svakoj vlati trave. Zrak je mirovao, kao da je zadržao dah. Dječak je podigao pogled, tražeći skriveno značenje u titranju zvijezda.

Odjednom se iz tihe tame nešto istrgnulo i snažno udarilo dječaka u ramena. Naglo se okrenuo — pred sobom je ugledao sablasnu sjenu, veliku bijelu sovu, koja je stegnula kandže oko njega i počela ga dizati u zrak. Dječak je vrisnuo i grčevito se pokušao osloboditi. Dolje, njegov pas lajao je bespomoćno dok se dječak dizao sve više, prema noćnome nebu.

Strah ga je presjekao poput ledenog daha, ali je ubrzo počeo popuštati, potisnut čuđenjem. Oko njega se širila ljepota toliko golema da se činila nestvarnom. Prolazili su pored treperavih zvijezda i dalekih galaksija koje su plutale u tami poput užarenih otoka. Dječak je prepoznavao zviježđa: Veliki Medvjed uspravio se na stražnje noge kako bi ga bolje promotrio; Blizanci su se smijali i mahali; Lav je nevjerica­to prodrmao grivom dok je dječak prolijetao pokraj.

Sitne iskrice zaškakljale su mu kožu dok su prelazili neki nevidljivu veo. U sljedećem trenutku našli su se u golemoj odaji čiji su zidovi bili satkani od prozirne svjetlosti. Sova ga je pažljivo spustila na nevidljivu, ali čvrstu podlogu.

Nekoliko koraka dalje stajala je visoka figura obavijena noćnim baršunom posutim zvjezdanim prahom. Oko njegove glave vrtjela se kruna sastavljena od sedam prstenova. Sova je poletjela prema njemu i sletjela na ispruženu ruku. Muškarac je izgledao vrlo staro — duboke brazde urezivale su mu se u lice, a sijeda brada i kosa blago su svjetlucale poput srebra. Djelovao je strogo i hladno, a njegov je pogled probadao dječaka dok je govorio dubokim, jasnim glasom:

— Dobro došao, moje dijete. Oprosti ako sam te uplašio, ali morao sam razgovarati s tobom.

Dječak nije mogao izustiti ni riječ. Strah ga je držao ukočenim, a ipak je ispod njega tinjao čudan osjećaj prepoznavanja — kao da je ovog starca poznavao odavno.

— Da, poznaješ me — reče starac, kao da mu čita misli. — A ja poznajem tebe od trenutka kad si došao na svijet. Znam kako se trudiš. Vidim tvoju volju i predanost. To je vrlo dobro. Već razumiješ da je disciplina prolaz prema slobodi. Struktura ne zarobljava — ona oslobađa.

Učitelj je krenuo polagano, odjekujući odmjerenim koracima po svjetlucavoj podlozi.

— Sviđa mi se kako poštuješ Vrijeme. Znaš koliko vrijedi. Samo se nikada ne žuri, moje dijete. Mudrost i majstorstvo mogu nastati jedino iz spore alkemije.

Zastao je i pogledao dječaka ravno u oči.

— Ima nešto što bih želio da zapamtiš. Znam da se boriš s granicama. Zapamti: granice su svete. One nisu zidovi, već konture. Pokazuju što je tvoje da nosiš, a što nije. Zapamti to. Važno je.

Starac je podigao ruku, kao da važi riječi.

— Ne boj se promjena ni puštanja. Završeci su prolazi, a prostor je sveti resurs. Tvoji strahovi pokazuju mjesta gdje još nisi izgradio dovoljno strukture. Gradi upravo tamo.

Dječak je i dalje šutio, široko otvorenih očiju. Shvatio je da je na trenutak prestao čak i disati, toliko ga je opčinio starčev glas. Duboko je udahnuo.

— Dobro, dobro, moje dijete — rekao je starac, a ispod strogoće zaiskrio je tračak razigranosti. — Znam da se ponekad činim grubim, ali to nije iz užitka. To je zato što znam što možeš postati. Dovoljno je za večeras. Zapamti samo ono što sam ti rekao. Samo rijetki, koje osobito cijenim, dobivaju priliku susresti me izravno.

Iako mu je lice ostalo ozbiljno, dječak je u gustoj bradi uočio jedva primjetan osmijeh.

Učitelj je podigao ruku. Sova se vinula u zrak, ponovno zgrabila dječaka i ponijela ga natrag kroz svjetlosnu zavjesu. Dječak, još uvijek bez riječi, uspio je samo lagano podići ruku u znak pozdrava.

U sljedećem su se trenutku spuštali prema poznatom polju. Sova ga je nježno spustila na tlo i nestala u tami. Dječak je potrčao kući, gdje ga je pas strpljivo čekao na pragu. Nije znao koliko je dugo bio odsutan. Bezmjesečna noć bila je i dalje tiha i nepokretna.

Znao je koga je te noći susreo. Trag je bio u starčevoj kruni, u težini njegova glasa, u tome kako se samo Vrijeme činilo da se pred njim naklanja.

S blagim osmijehom ponio je svoju tajnu sa sobom u kuću.