Gavran je triput graknuo, parajući tamnu tišinu neposredno prije svitanja. Sova je okrenula glavu prema nestajućem mjesecu i vinula se u let. Gavran je graknuo još jednom i veliko se stablo rasprsnulo u stotine čavki, crtajući kovitlave mandale po crnom platnu neba.

Promjena je dolazila, još nevidljiva, ali neizbježna.

Prve sramežljive zrake jutra dotaknule su tlo, nježno budeći sjemenke zakopane ondje prije mnogo mjeseci. Trenutak je stigao. Vrijeme je bilo krenuti prema gore. Zemlja, dovoljno gusta da pruži zaklon kroz zimu, sada je popuštala sitnim izdancima koji su se probijali prema toplini koju su oduvijek poznavali i za kojom su čeznuli. Spremala se ponovno odjenuti u zelenilo i cvijeće.

Na prvi pogled sve je izgledalo isto, svijet još uvijek zadržan hladnoćom i tamom. Ipak, znakovi promjene mogli su se osjetiti prije nego što su se mogli vidjeti. Zrak se polako punio svježinom, postajući lakši u plućima i noseći mirisno obećanje povratka života. Gotovo uzbudljivo, ali još ne sasvim. Tiho nagovještavanje mogućnosti.

Vjetar je postajao blaži, gotovo razigran, igrajući se s pticama i šušteći kroz ostatke prošlih godišnjih doba. Njegov dah postajao je topliji dok je šaputao još golim granama, pozivajući lišće da izađe i zapleše.

Voda je strpljivo čekala, pamteći svjetlost u nježnom sjaju mraza. Polako je otpustila svoj ledeni stisak, spremna ponovno poteći, hraniti umjesto zadržavati. Sa svakim dodirom sunca na svojoj površini vraćala je svoj tihi sjaj. Kiša više nije padala poput ledenica koje probadaju kožu, već poput mekog, umirujućeg bubnjanja po zemlji. Na svaki bljesak svjetla odgovarala je valovima.

U jednoj jedinoj kapi koja je drhtala na vrhu grane bila je ispisana ljubavna priča.

Vatra koja dotiče vodu.
Zemlja koja ih oboje drži.
Zrak koji nosi njihov dah.

Ljubav koja nježno prolazi kroz sve, ispreplićući svijet u cjelinu.

Ni nakon svega ovoga vremena sunce nikada ne kaže zemlji: „Duguješ mi.” Pogledaj što se događa s takvom ljubavlju. Ona osvjetljava cijelo nebo.

— Hafiz