Gotovo svake noći Ena sanjala je isti san. Bila je sama u dubokoj, mračnoj šumi, osvijetljenoj jedino blijedim sjajem Mjeseca. Lutala je između stabala, pokušavajući pronaći izlaz. Spoticala se o korijenje koje je izranjalo iz zemlje, uzimala podrhtavajuće sjene za bića što vrebaju u tami. Dubok, zemljani miris vlažne zemlje ispunjavao joj je pluća. Zrak je bio svjež, a ipak neobično težak, kao da je polagani dah šume zgušnjavao prostor oko nje.

U takvim noćima osjećala se izgubljeno kao nikada prije. Što je više pokušavala pobjeći iz šume, to ju je ona snažnije uvlačila u svoju unutrašnjost. A što je dalje ulazila, zvukovi su postajali sve glasniji. Uvijek bi počelo blagim mrmljanjem — tihim šuštanjem lišća koje je pokretao vjetar. Mrmljanje bi se pretvaralo u šapat, kao da se grane međusobno došaptavaju. Zatim bi došao žamor, prekidan pucketanjem grančica koje su se lomile pod njezinim stopalima dok se pokušavala odmaknuti od buke. Što je brže bježala, to je sve jače raslo, dok se naposljetku nije pretvorilo u povike.

Svake noći tiha, tamna šuma punila se sablasnim glasovima — nekima koje je poznavala, drugima koji su pripadali potpunim strancima. Prepoznavala bi glas svoje majke kako joj govori da skrene lijevo, zatim desno, pa opet lijevo, samo da bi se odmah zatim požalio da je nikada ne sluša. Podsjećao ju je da nikada nije smjela ići u šumu sama, budeći u njoj staru krivnju zbog neposluha, zbog toga što nije bila „dobra djevojčica“.

Očev glas ukoravao ju je jer se izgubila, jer nije mogla pronaći put, ostavljajući je da se osjeća bespomoćno i nesposobno brinuti o sebi. A onda su dolazili drugi glasovi: podrugljivi, omalovažavajući, glasovi koji su je nazivali glupom, bezvrijednom, nedostojnom. Svi su nudili smjer, a opet je ostavljali izgubljenijom nego prije.

Poneke poruke pojavile bi se čak i u zraku između stabala poput kodiranih znakova — srebrna slova što bi zatreperila na tren pa se rastopila u noći. U njima je prepoznavala dijelove starih pisama, redove iz davno pročitanih knjiga, citate što su joj ostali u sjećanju, pa čak i rečenice iz filmova koje su se u njoj zadržale neprimjetno. Sve se to stapalo, budeći uspomene i osjećaje koji su se slijevali oko nje, ispreplićući se u narastajući šumski zbor, dok više nije mogla razlučiti gdje ti glasovi završavaju, a gdje ona počinje.

Dok je pokušavala pobjeći i pronaći izlaz, stopala su joj se zaplitala u grmlje, a bodljikave grančice hvatale za odjeću, usporavale je, zadržavale, tjerale da sluša, sve dok glasovi nisu potpuno ispunili njezinu glavu i počeli zvučati kao njezini vlastiti. Krivnja i prijekor polako su se slijevali u njezine misli, tako tiho da to gotovo nije ni primjećivala, a zatim su, malo-pomalo, postali njezini — prelijevali su se na svaki pogrešan korak koji je ikada učinila. Postupno su se emocije, osude i neodobravanje uvlačili u njezine misli, prerušeni u poznate glasove koje je godinama smatrala svojima.

U tom bi je trenutku, kad bi buka njezinih vlastitih misli postala gotovo nepodnošljiva, iz sna najčešće trgnulo nečije dozivanje njezina imena.

Ali ove se noći nešto promijenilo — san je krenuo drugim tokom. U daljini je ugledala bijelu, svjetlucavu siluetu kako se polako kreće između stabala, tiho klizi među grmljem i tamnim raslinjem. Pogledala je bolje — bio je to vuk, njegovo bijelo krzno sjajilo je pod mjesečinom. Ostala je nepomična, očarana njegovom mekoćom i gracioznošću. Primijetio ju je. Prišao je polako, zaustavio se kraj stabla i pogledao je. Sve je utihnulo. Umirujuća tišina ispunila je šumu. Osjetila je kako tone u tu tišinu — toplu, mekanu, obavijajuću poput pokrivača satkanog od crnog baršuna noćnog neba.

Mračna šuma više nije bila strašna — pokazala se mirnom, gotovo nježnom u svojoj tihoj prisutnosti. Tama ju je obavijala blagim zagrljajem, bez osude i bez zahtjeva. Nježni zvukovi noći dodirivali su njezinu svijest; šum vjetra u krošnjama sada je zvučao poput tihe uspavanke, a ne poput riječi koje bi mogle raniti. Zrak je izgubio svoju težinu. Otvarao se oko nje, stvarajući prostor u njezinim prsima i pozivajući je na dah — dubok, miran, nesputan.

Ona i vuk i dalje su gledali jedno drugo, kao da ih povezuje nevidljiva nit. Tišina se produbljivala, postajala široka i blaga, a ona se prepuštala toj tišini do kraja. Životinja je lagano spustila glavu, zatim je podigla, uspravila se i krenula naprijed. Riječi nisu bile potrebne; nije u njoj zatitralo ni truna sumnje. Znala je da treba poći za njim.

Krenula je za svjetlucavim bićem, a njezini su koraci postajali sigurni, svjesni, kao da su joj stopala napokon prepoznala put. Dok je hodala, zrakom je prošao nježan šapat — tako tih da nije znala je li ga zaista čula ili samo osjetila — ali smisao joj je jasno stigao: „Pronađi Enu.”

Hodala je dalje kroz tamnu šumu, a sa svakim korakom osjećala je da je vuk vodi sve bliže njoj samoj. Nešto se u njoj pokrenulo, tek treptaj prepoznavanja što je izranjao iz davno zaboravljene dubine. Ispod šuma, ispod tuđih glasova, osjetila je istinu koju je oduvijek nosila u sebi: blagost — tihu i postojanu. Onu istu koju je godinama davala drugima, a koja se sada — topla i nesigurna — polako vraćala njoj, kao da ponovno pronalazi put kući.

Vuk se zaustavio, a ona s njim. Okrenuo je glavu, kao da joj želi reći da su stigli do kraja svojeg zajedničkog puta. Razumjela ga je bez ijedne riječi. Stajala je nepomično, gledajući kako bijela silueta postaje sve manja dok nestaje u tami šume.

„Ena” — najtiši šapat dotaknuo joj je svijest kad se probudila. I prvi put nakon mnogo godina, možda prvi put u životu, njezin je um bio tih, širom otvoren, dajući joj prostor da napokon čuje vlastiti glas.