Kad bih ti barem mogao pokazati zadivljujuće svjetlo tvojega bića.
— Hafiz

Godinama je u sebi nosila kamenje. Toliko dugo da ga najčešće više ni nije primjećivala. Nije se sjećala kada se pojavilo. Ponekad su ti kamenovi bili veliki i teški, zgrađeni od tuge, krivnje i ljutnje; drugi put sitni poput oblutaka, lagani kao sjena na sunčan dan. Ali uvijek su bili tu.

Nalazila ih je posvuda — u džepovima, u cipelama, na najneobičnijim mjestima u kući. Bilo je dana kad bi je pritiskali toliko jako da nije mogla ustati s kauča; drugom prilikom sićušan kamenčić zapeo bi joj u grlu i oduzeo joj glas. Katkad bi se nagomilali pred njom i pretvorili u strmu stijenu — nepremostivu, neobilaznu.

Bezbroj se puta pokušala osloboditi tog tereta. Ostavljala je kamenje u parku, bacala ga s balkona, a u one lakše dane otresala bi ga sa sebe poput lošeg sna zapletenog u kosu. Pa ipak, vraćalo bi se, iznova i iznova.

Jedne hladne večeri, dok se vraćala kući kroz park, tama je bila duboka i tiha. Samo su prigušene svjetiljke osvjetljavale stazu. Podigla je pogled kroz gole grane i opazila sitan oblak mušica kako kruže oko svjetla, kao da izvode nježan, skriveni obred. Blago se nasmiješila zamišljajući njihove čarolije.

U tom se trenutku veliki noćni leptir spustio prema njoj i nečujno sletio na rukav. Njezin prvi poriv bio je da ga strese, no mir večeri — i tihi ples mušica oko treperave svjetlosti — zaustavili su je. Podigla je ruku kako bi ga bolje pogledala.

Bilo je nešto očaravajuće u tom leptiru. Krila su mu svjetlucala nježnim, opalnim prahom, a oko njega dizala se jedva vidljiva aureola sićušnih iskri koje su polako plovile prema gore. Stajala je nepomično, kao začarana, opijena krhkom ljepotom tog stvorenja. Promatrala je kako se najfinije čestice dižu uvis, dodirujući njezino lice i lagano se zaplićući u kosu. Kad je pogledala prema dolje, shvatila je da i njezino tijelo zrači tihim, blijedim sjajem — istim onim kojim je svjetlucao leptir.

Osjetila je kako joj dah i puls polako usporavaju, usklađujući se s ritmom lebdećih iskrica. Kad mu je pogledala u oči, kroz nju je prošlo čudno, nježno uvjerenje da je leptir u tom kratkom trenutku prepoznao nju, cijelu nju. Kao da joj predaje tihu poruku koju se može čuti samo srcem. Nije željela da taj trenutak iščezne. Obuzeli su je mir i mekoća, laki poput dodira krila.

Tada je nalet vjetra prorezao tišinu, zašuštavši kroz grane i raskinuvši čaroliju. Leptir se vinuo u tamu i nestao. Osjetila je kako joj se hladnoća uvlači pod kožu, kao pri buđenju iz prelijepog sna. Pogledala je mušice što su i dalje plesale u visini; svijet se ponovno učinio običnim. Požurila je kući, ne znajući da se za njom vuče nježna nit svjetlucavog praha.

Sljedećeg jutra probudila se ne sjećajući se ničega nakon što je leptir odletio. Skuhala je kavu i sjela u dnevnu sobu. Nešto je bilo drugačije. Prostor je djelovao širi, kao da je soba prvi put nakon mnogo godina udahnula duboko i polako. Sa znatiželjom je prošla kroz stan i otkrila da je svaki njegov kut postao laganiji, otvoreniji. Čak su i stabla iza prozora stajala malo udaljenija jedno od drugoga, kao da se svijet preko noći tiho rastegnuo.

Zbunjena, ponovno je sjela. Zavlačeći ruku u džep, očekivala je poznatu hladnu tvrdoću — ali tu nije bilo ničega. Provjerila drugi džep, cipele, torbu. Pogledala oko sebe. Nigdje ni jednog kamena. Gdje su nestali?

Kad je stala kraj prozora, jedna jedina čestica opalnog praha spustila se na njezin rukav. Promatrala ju je, osjećajući kako joj se u grudima polako budi toplina, dok iskra nije nestala u svjetlu jutra. Prsti su joj se instinktivno stisnuli oko praznih džepova, kao da još traže teret koji je nekada nosila. Prošao ju je tihi drhtaj slobode koju još nije znala imenovati, a na rubu svijesti zatreperilo je sjećanje — nešto mekano, svjetlucavo, krilo koje ju je možda nosilo kroz noć.

Zatvorila je oči i dopustila da se nova prostranstva u njoj ispune mirom, ne znajući je li se promijenio svijet — ili ona sama.