Zemlja je tonula u tamu. Bića koja su je nastanjivala sve su se dublje gubila u neznanju i zbunjenosti. Prekrasni zeleni planet bio je rastrgan razdvojenošću — sve je zaboravilo da je jedno. Djeca Zemlje okrenula su se protiv svoje majke. Plakala je, a njezin je jauk odjekivao čitavim Svemirom.

Druge galaksije čule su Zemljin vapaj i osjetile njezinu bol kao vlastitu. Galaktička obitelj voljela je svoju prelijepu sestru, koja se među njima isticala poput zelenog dragulja. Sazvano je vijeće Onih Koji Nose Mudrost. Nakon dugih svjetlosnih godina vijećanja donesena je odluka: pet najsjajnijih zvijezda bit će poslano na Zemlju kako bi postale čuvarice svjetla.

Jedna od njih bila je najsjajnija zvijezda svoga zviježđa. Njezin dom bila je veličanstvena galaksija, blistava u plavim i ljubičastim nijansama beskraja. Bila je bezvremena i nije se sjećala svoga početka. Činilo se da postoji oduvijek — neprestano sjajeći, odražavajući svjetlo i ljubav Sunca. Sada joj je povjerena posebna svrha: širiti svjetlo i spriječiti da Zemlju posve proguta tama.

Njezin silazak morao je biti pažljivo osmišljen. Nije mogla doći kao zvijezda — njezino bi svjetlo bilo previše snažno. Umjesto da vodi, zaslijepilo bi. Odlučeno je stoga da će živjeti među ljudima, zračeći postojanim sjajem i pomažući drugima da zadrže smjer kroz tamu.

Dan kada se zvijezda rodila na Zemlji nije bio lak. Osjećala se bezgranično, a ipak se morala nastaniti u malenom ljudskom tijelu. Nešto golemo i prostrano dopustilo je da bude obuhvaćeno granicama mesa. Morala je ostaviti i sjećanje na to tko je uistinu bila. Ta je uspomena bila prevelika da bi je ponijela u materijalni svijet.

Odrastala je ne znajući koliko je posebna. Ipak, znakovi su postojali — nešto je u njoj uvijek tražilo svjetliju stranu stvari. Uspijevala je pronaći sitnu iskru svjetla čak i u najmračnijim dušama. Ne shvaćajući to, postala je ljudski svjetionik, tiho pokazujući drugima put natrag prema njihovoj zaboravljenoj, istinskoj prirodi.

Tijekom godina zvijezda je učila važne lekcije od Zemlje. Kao zvijezda bila je navikla neprestano sjati. Sada je shvatila da svjetlo koje nije stalno ne znači neuspjeh — ono je ritam. Zemlja diše ritmom dana i noći, izmjenom godišnjih doba. I tama ima svoje mjesto, nudeći odmor i obnovu.

U svemiru ništa te ne usidruje. Na Zemlji je naučila da je gravitacija oblik ljubavi. Biti privučen ljudima i mjestima ne znači izgubiti slobodu — to stvara ukorijenjenost. Ljubav bez korijena ne može trajati.

Tama ju je boljela više nego druge, ali s vremenom je naučila da bol nije suprotnost svjetlu. Ponekad patnja nosi smisao. Ponekad se suosjećanje rađa iz boli. Bol ima moć slomiti srca — ali ih može i otvoriti. Tek kada je obavijena brigom, dopušta svjetlu da prodre dublje, umjesto da ga ugasi.

Naučila je vrijednost bliskosti i prisutnosti. Pomoći drugima nije značilo sjati u samoći — značilo je koračati uz nekoga, slušati, pružiti ruku. Značilo je ne lebditi iznad života, nego biti u njegovoj nutrini. Svjetlo bez ljubavi je hladno; svjetlo prožeto ljubavlju tješi, obavija i rađa život.

Nije svjetlo koje je nosila uvijek bilo vidljivo izdaleka. Ponekad se moglo više osjetiti nego vidjeti. Kad bi joj netko donio nešto u čiju vrijednost sam nije bio siguran — crtež, pjesmu — činilo se da uvijek zna što reći. Njezin glas, pun topline i nježnosti, otpuštao je stisak sumnje. Iako ih nije mogla zaštititi od osude svijeta, njezina čista radost i iskreno priznanje osvjetljavali su put naprijed, potičući putnika da nastavi dalje.

Na kraju je naučila lekciju prolaznosti — i kako ona daje ljubavi dubinu. Zvijezde su vječne; na Zemlji ništa ne traje zauvijek. To ju je naučilo cijeniti, njegovati zahvalnost i voljeti bez jamstva. Dopustiti da je tuga slomi bila je najteža od svih lekcija. Ponekad je održavanje svjetla značilo okrenuti se od onoga što nije mogla nositi.

Shvatila je da je vođenje proces uzajamnosti. Ono što vodiš, vodi i tebe. Svi se spašavamo jedni druge na bezbroj nevidljivih načina, a i samo se svjetlo mijenja onim što obasjava.

Nije spasila Zemlju od tame. Tama je ostala. Svjetionik ne može zaustaviti oluju niti se prepirati s valovima — on nepokolebljivo ostaje na svome mjestu i pokazuje smjer. Čuvarica svjetla jednostavno drži baklju za one koji je žele slijediti.

U najtamnijim noćima uvijek imamo zvijezde koje nas vode. Neke su mnogo bliže nego što možemo zamisliti. Neke hodaju među nama — i samo oni koji gledaju pažljivo mogu ih prepoznati. Promatraj zvijezde padalice — jednoga dana tvoj bi se put mogao ukrstiti s jednom od njih.