Zora ju je probudila — u snu je čula kako netko izgovara njezino ime. Sjela je na krevet, još napola uronjena u san, dok joj je u ušima tiho odzvanjao nepoznat glas.

I sunce se budilo. Tanki zraci svjetlosti probijali su se u njezinu sobu, kao da pokušavaju razmaknuti zavjese. Ustala je i otvorila ih. Svjetlost je preplavila prostor, otkrivajući prekrasno ljetno jutro.

Bilo je vrlo rano. Ljudski svijet još je spavao u tišini, ali ptice su već pjevale, kao da slažu uzbuđene planove za dan koji dolazi. Na trenutak je pomislila vratiti se u krevet, no zora ju je i dalje mamila obećanjem dana. Ne znajući što učiniti sa sobom, izašla je van i sjela na trijem.

Zrak je bio mirisno svjež. Sunce joj je milovalo svaki centimetar kože poput najnježnijeg ljubavnika. Nešto jači nalet vjetra stigao je s mora i na djelić sekunde učinilo joj se da taj povjetarac nosi šapat njezina imena.

Odlučila je otići na plažu — izvrsna ideja, jer je obala, inače prepuna ljudi tijekom ljeta, bila potpuno prazna. Učinilo joj se čudno da je ponovno čula svoje ime, ovaj put u ponavljajućem šapatu valova.

Stajala je na rubu obale i dopustila moru da joj golica nožne prste nježnim pozivom da krene dublje. Zakoračila je dalje, dopuštajući vodi da joj obavije tijelo poput hladnog baršunastog šala, i plivala dok joj stopala više nisu nalazila tlo.

Zaustavila se i dopustila vodi da je nosi, primjećujući kako joj tijelo drži na površini — nježno i sigurno u isto vrijeme. Ne moraš se ničega držati da bi bila nošena, pomislila je.

Ležala je na površini, jednostavno nošena morem. Blago njihanje valova probudilo je uspomene. Oduvijek je živjela uz vodu.

Ležeći tako, promatrala je trenutke svoga života kako lebde poput malih oblaka preko plavog platna neba — bijele, pahuljaste uspomene prošlih trenutaka. Trenutaka koji su isparili i koje se sada moglo gledati samo iz daljine.

Neki su joj navrli suze, dok su se osjećaji mijenjali poput blagog vrtloga: kap čežnje, potočić smijeha, ledenica tuge, val radosti. Osjetila je kako joj suze — sitne kapi slane vode — polako klize niz obraze i stapaju se s morem.

Duboko je udahnula i zaronila, dopuštajući da joj suze i uspomene budu isprane i odnesene strujom. Ostala je u podvodnoj tišini koliko god je mogla, promatrajući lagano njihanje algi i male ribe koje su se oko njih kretale u elegantnom, tihom plesu.

Gotovo je zaboravila da je čovjek. Osjećala se dijelom podvodnog svijeta, kao da se preobražava u jedno od njegovih bića — kao da je voda postala spremnik za nju, prihvaćajući svaki oblik bez pitanja, bez osude.

Napokon su je pluća istrgnula iz te tihe zadubljenosti i izronila je na površinu s dubokim udahom. Valovi su je i dalje njihali, šapćući unutra–van, unutra–van, vodeći njezin dah natrag u prirodan ritam.

Vrijeme je za povratak, pomislila je i zaplivala prema obali, dok se voda kretala zajedno s njom, ponovno je noseći — nježno i sigurno.

Sjedila je na stijenama da se osuši na suncu, držeći stopala u vodi i osjećajući kako ih valovi zapljuskuju. Promatrala je kako se more elegantno kreće oko prepreke njezinih stopala, i dalje pronalazeći svoj put. Pogledala je stijene — njihove zaobljene rubove, oblikovane istim nježnim, strpljivim i postojanim tokom. Voda je prilagođavala svoj oblik svemu oko sebe, a ipak je imala moć preoblikovati ono što dotakne.

Otišla je, slušajući pjesmu valova iza sebe. Osvrnula se prema beskrajnom plavetnilu, koje se kretalo u svom drevnom ritmu, bez brige i žurbe — neobično stabilno u neprestanom kretanju, pronalazeći ravnotežu u promjeni.

Polizala je suhe usne i nasmiješila se slanom okusu morskog poljupca. Zatim se vratila prema svijetu koji se budio, sa solju još na koži i tihim ritmom mora koji je mirno tekao u njoj.