Bilo je tiho, mirno nedjeljno jutro. Dječak je stajao kraj prozora i promatrao svog mačka kako obavlja svoje uobičajene poslove u dvorištu. Crno-bijela životinja živahno se popela na drvo, odmah se spustila, zatim s velikom svečanošću označila obližnje grmlje i krenula polako prema starom bunaru.

Dječak se nagnuo bliže. Miško je skočio na kameni rub.

O ne. Samo ne tamo, pomislio je dječak.

Mačak je dvaput obišao rub, zavirio u dubinu, kao da osluškuje nešto što nijedno ljudsko uho ne bi moglo čuti, i, bez trunke oklijevanja, skočio unutra.

Dječak je vrisnuo.

— Miško!

Izletio je iz kuće; srce mu je lupalo kao ludo. Dojurio je do bunara i pogledao dolje. Ništa. Samo mrak.

Nije razmišljao.
Jednostavno je skočio za svojim voljenim prijateljem.

Dječak je padao već nekoliko minuta, iako mu se činilo kao da su prošla čitava stoljeća. Zidovi bunara stopili su se u jednu sjenu, a onda je, odjednom, dolje zatreperilo blijedo svjetlo. Dok je padao prema njemu, ugledao je oblake kako lijeno klize na pruzi plavog neba. Trepnuo je. Ono što je počelo kao padanje prema dolje sada je, bez sumnje, postalo padanje prema gore.

Svjetlo se širilo, zrak je postajao topliji, a tada je čuo mrzovoljne, gunđave zvukove, kao da je nekome strašno neugodno. Padanje je usporilo, usporilo još više, i naposljetku potpuno stalo, dovoljno blizu da dječak može ispružiti ruku, uhvatiti rub i izvući se van.

Na rubu njegova vida zadrhtao je bljesak nemogućih boja, ali prije nego što je stigao promotriti taj čudni svijet, nezadovoljan glas zareža:

— Napokon! Trebalo ti je dovoljno dugo. Ljudi dolaze ovamo tako teški od očekivanja… i previše sigurni u svoje zaključke!

Dječak se naglo okrenuo, ali čistina je bila prazna. Tek tada primijetio je da bunar iza njegovih leđa podrhtava, kao da namješta svoje kamenje nakon dugog, neugodnog istezanja.

— Je li moguće…? — šapnuo je.

— Da, “moguće je” — odgovorio je bunar podrugljivo. — Za navodno pametnu vrstu, nevjerojatno vam dugo treba da primijetite očito.

Dječak se zarumenio. Silno je želio pitati kako je moguće da bunar govori, ali nešto mu je šapnulo da bi dobio još jednu prodiku.

— Možete li mi reći gdje sam? — upitao je oprezno.

— Vidiš? Uh, kako ti dugo treba — uzdahnuo je bunar. — Ovdje si, naravno. A gdje bi drugdje bio?

Zahvalio mu je, uglavnom iz navike, i zaključio da daljnja pitanja nisu pametna. Nikada prije nije sreo bunar koji govori, a pogotovo ne onaj s takvim temperamentom.

Krenuo je otići, ali se iznenada ukipio. Razlog zbog kojeg je skočio u bunar vratio mu se poput vala. Napravio je korak natrag i skupio hrabrost.

— Oprostite… je li prije mene ovamo stigao crno-bijeli mačak?

— Ah, mačke — rekao je bunar s iznenađujućom nježnošću. — One uvijek skliznu kroz mene s takvom gracioznošću. Da, mačak je bio ovdje. Ali ne bih ga nazvao crno-bijelim. Izgledao je kao da je pun boja.

Dječak nije znao što to znači i odlučio je ne pitati. Samo je kimnuo, još jednom zahvalio i krenuo tražiti svog možda-ne-baš-posve-crno-bijelog krznenog prijatelja.

Prvi šok zbog padanja prema gore i razgovora s bunarom počeo je popuštati, a dječak se napokon doista osvrnuo oko sebe. Cijeli je svijet svjetlucao bezbrojnim bojama. Ništa nije djelovalo sasvim čvrsto; sve je imalo neku čudnu tečnost, kao da se sam oblik ne može odlučiti.

Osim boja pojavili su se mirisi i zvukovi. Zrak je mirisao zapanjujuće svježe, s nježnom cvjetnom notom i toplim, mošusnim mirisom vlažne zemlje. Mirisi su bili gotovo opipljivi, kao da ih može skupiti u šake.

Tada je začuo šapat, vrlo tih, kao da dolazi ispod njega. Pogledao je dolje i ugledao travu kako se lagano njiše oko njegovih stopala. Čučnuo je bliže.

— O da, da, korača dosta teško. Ali mirno, mirno… mi se uvijek podignemo — zašuštale su vlati.

Ukočio se. Trava je razgovarala. O njemu.

Preplavio ga je val krivnje. Odmah se uspravio, kao da bi ga sama postura mogla učiniti lakšim, i počeo korake spuštati s pretjeranom opreznošću.

Počinjao je shvaćati da u ovom svijetu sve ima vlastitu živost. Bilo je to fascinantno, ali i pomalo zastrašujuće. Svaki korak, svaka riječ, mogli su nekoga uvrijediti.

Prišao je malom grmu gloga i progovorio vrlo oprezno:

— Oprostite… tražim svog crno… — zastao je i brzo se ispravio. — Svog šarenog mačka. Jeste li ga vidjeli?

Glogov je glas bio mekan, gotovo majčinski.

— Dobro došao, mali. Nov si ovdje, zar ne? Oh… izgledaš izgubljeno. Jesi li siguran da tražiš mačka? Nadam se da ćeš najprije pronaći sebe.

Dječak je trepnuo, nesiguran je li to trebalo shvatiti doslovno.

— Mačak je prošao ovuda — nastavio je glog. — Da, da. Otišao je tamo.

Jedna se grana polako pružila ulijevo.

Dječak se zahvalio i krenuo stazom koju je pokazalo drvo.

Nedugo zatim ugledao je malu drvenu kuću, napola skrivenu u gustoj pletenici penjačica. Prišao je polako, ne znajući što ga čeka.

Na pragu je sjedio mačak.

Izgledao je kao Miško, a ipak ne posve. Bunar je bio u pravu. Više nije bio samo crno-bijeli. Nježan, prelijevajući sjaj valovito je titrao po njegovu krznu, hvatajući sve boje duge. Oči mu nisu nalikovale ničemu zemaljskom: bile su dublje, starije, tiho moćne. Čak je i njegova silueta djelovala veća, prisutnija nego ona koju je dječak poznavao.

— Miško! — povikao je dječak.

Mačak je podignuo glavu, podario mu kratki pogled i nije se pomaknuo ni koraka.

S bočne strane kuće izašla je starija žena, otresajući lišće s rukava.

— Jesi li ga upravo nazvao Miško? — upitala je, a u glasu joj je zazvonila blaga razigranost.

— Da, gospođo. To je moj mačak. Miško — odgovorio je dječak, iznenada se osjećajući vrlo zaštitnički pod njezinim znatiželjnim pogledom.

— Ah, tvoj, kažeš? — rekla je lako. — I sasvim si siguran da mu je to ime. Dobro onda. Zašto ga ne pitaš kako on sam sebe zove?

Dječak je otvorio usta, ali mačak je odgovorio prvi.

— I tako to ne bi izgovorio kako treba.

Dječakove su se oči raširile. Imao je osjećaj da prepoznaje svog prijatelja, a istodobno kao da ga nikada nije poznavao.

— Pa… bi li mi barem pokušao reći? — upitao je.

— Upravo sam rekao — promrmljao je mačak, već pomalo zasićen.

— To je tvoje ime? “I tako to ne bi izgovorio kako treba”?

— Ako to možeš izgovoriti kako treba, onda jest.

Dječak je gledao, skamenjen.

— Ali… ja sam to rekao.

— Upravo tako — odvratio je mačak i okrenuo mu leđa, očito završivši razgovor.

Starija je žena pogledala dječaka s takvom nježnošću da je osjetio kako mu napetost spada s ramena.

— Uđi. Skuhat ću ti čaj.

Pošao je za njom unutra, još uvijek ošamućen razgovorom s Miškom, ili bolje rečeno s “I tako to ne bi izgovorio kako treba”. Um mu je pokušavao istodobno držati obje istine.

— Mačke su neobična stvorenja — rekla je žena, raspirujući vatru pod čajnikom. — One jednostavno ne mogu prestati biti… osebujne. On me često posjeti, znaš?

Dakle tamo odlazi kad nestane na sate, pomislio je dječak.

Čajnik je zagrmio:

— Ne želim se opet kuhati! Tek sam se ohladio!

— Tiho.. — rekla je žena blagim glasom. — Imamo gosta.

— Neka popije čašu vode — mrmljao je čajnik, ali se nevoljko počeo zagrijavati.

Na mali drveni stol stavila je dvije šalice čaja. Kad je sjela, stolac je ispustio dugačak, umoran uzdah, no ona na to nije ni trepnula. Dječak se nije mogao prestati čuditi; njoj očito ništa od toga nije bilo neobično.

Nakon kratkog oklijevanja upitao je:

— Smijem li nešto pitati, gospođo? Miško je pao u bunar, a ja sam zatim pao uz njega za njim. Možete li mi reći gdje sam? I… zašto ovdje sve govori?

— Ovdje si — odgovorila je jednostavno.

— To isto je rekao bunar — uzdahnuo je dječak. — Znam da sam ovdje, ali… što je ovo mjesto?

Žena se glasno nasmijala.

— Ah, taj stari gunđavi bunar! Ali ovaj put nije pogriješio. Ovo se mjesto zbilja zove OVDJE. A zašto sve govori? Zašto ne bi govorilo? Sve što je živo mora se izraziti.

Dječak je kimnuo, ali se i dalje osjećao izgubljeno.

— U mom svijetu nije tako. Predmeti ne govore. Samo ljudi.

— Jesi li siguran? — upitala je tiho.

U glavi mu je odjeknuo glas bunara: Ljudi dolaze ovamo tako teški od očekivanja… i previše sigurni u svoje zaključke.

Gledao je u šalicu, u paru koja se dizala prema gore i zaiskrila nježnim bojama.

Više nije bio tako siguran kao prije.
Možda jednostavno nikada nije slušao.

Dječak se osvrnuo na drvene zidove, veliki stari štednjak i bilje koje se sušilo iznad njega.

— Sviđa mi se Vaša kuća — rekao je, i osjetio kako soba postaje još ugodnija.

Žena se nasmiješila.

— I meni — odgovorila je, a zrak je postao mrvicu topliji. — Ali ne bih je nazvala mojom kućom. Mi jednostavno živimo zajedno i brinemo jedno o drugome. Ja joj pomognem kad postane zatrpana ili umorna, a ona meni daje toplo sklonište. I da, ponekad se prepiremo, ali jako smo si drage.

Kuća je tiho prela, potvrđujući.

— Kad smo već kod kuća — dodala je — kasno je. Ne želim te predugo zadržavati. Vjerojatno imaš dom koji za tobom čezne.

Dječak je ustao i krenuo prema vratima, ali se zaustavio, oklijevajući.

— Ne znam kako se vratiti kući — priznao je. — A što ako me bunar ne pusti unutra?

— Oh, ne brini se zbog bunara — rekla je kad su izašli van. Mačak obasjan prelijevajućim svjetlom još je sjedio na pragu. — On voli gunđati, ali u dubini ima dobre namjere. “I tako to ne bi izgovorio kako treba” odvest će te natrag. Bunar ga obožava.

Mačak je trznuo uhom, primivši taj kompliment kao nešto posve očito.

Dječak je zahvalio na čaju i prije nego što se oprostio, upitao:

— Mogu li se vratiti ovamo? Je li bunar jedini put?

— Puteva do OVDJE ima mnogo — odgovorila je. — Ljudi dolaze kad je neki njihov dio spreman. Sigurna sam da ćeš pronaći put natrag.

“I tako to ne bi izgovorio kako treba” poveo je dječaka do bunara. Usput nisu mnogo govorili; Miško, kako se pokazalo, nije bio posebno pričljiv.

Kad su stigli, mačak se otrljao o kameni rub. Bunar je jače zasjao, a zatim ugledao dječaka.

— O ne. Opet ti — promrmljao je.

— Gospodine Bunare — rekao je dječak pristojno — molim vas, mogu li se vratiti kući?

— Vi, ljudi — uzdahnuo je bunar. — Tako ste puni oštrih rubova tamo gdje bi trebala biti zaobljenja…

— On je sa mnom — prekinuo ju je mačak.

Bunar je zašutjeo i pažljivije promotrio dječaka.

— Zanimljivo — rekao je napokon. — Doista si, čini se, malo lakši. Dobro onda. Samo brzo.

Mačak je skočio bez oklijevanja. Dječak je zastao tek na trenutak, pa pošao za njim prije nego što se bunar predomisli.

Padali su dolje, a zatim gore, i ponovno se našli u poznatom dvorištu.

Dječak, sretan što se vratio kući, okrenuo se i radosno viknuo “hvala” prema bunaru. Očekivao je gunđanje, ali ovaj je bunar stajao siv i nijem.

Okrenuo se prema kući i tada ugledao Miška kako mirno ide prema bočnoj strani kuće. Dječak bi se zakleo da je vrh mačjeg repa zatreperio duginim bojama prije nego što je nestao iza ugla.

— Ovdje sam — šapnuo je dječak samome sebi.