U malom gradu živjela je tiha djevojka. Njezini dani tekli su poznatim ritmom — posao, njezin mali dom, šalice čaja, duge šetnje.

Toga jutra probudila se prerano. San se više nije vraćao. Skuhala je kavu i sjela na kauč, promatrajući kako se dan rađa kroz otvorene zavjese. Nebo iznad drveća podsjećalo je na akvarel — duboke ružičaste i narančaste boje polako su se razlijevale u najčišće plavetnilo.

Njezin um ostao je tih, kao da se nije probudio zajedno s njom. Ispunila ju je duboka tišina — prostrana i mirna poput nepomičnog oceana. Zatvorila je oči i dopustila sebi da u nju uroni. Njezin dah postajao je sve dublji. Postala je nepomična, izvan vremena — jedna točka suspendirana u prostoru, dok su svijet i njezin život tekli negdje oko nje. Sjedila je tako kao da su prošli sati — a možda su bile samo minute.

Lagano je pomaknula nogu. Nešto je u njoj bilo drukčije. Teška — ali ne troma. Gusta. Kao da se u njoj tiho nešto skupljalo. Napela je drugu. Isto. Kao da bi u jednom trenutku mogla krenuti naprijed.

Ponovno je uronila u tišinu i duboko udahnula. Dok je izdahnula, nizak, dubok drhtaj prošao je kroz njezina prsa — mekan, postojan i tiho snažan. Širok. Dubok. Toplina se proširila njezinim tijelom. Nije bila neugodna. Samo… intenzivna.

Lagano se uspravila na kauču, iznenađena, a ipak potpuno mirna. I tada — njezina leđa… Napetost. Prisutnost. Nešto istodobno strano i nedvojbeno njezino. Dopustila je da se u njoj pokrene — i osjetila ih: krila.

Ogromna. Snažna. Polako su se širila, s moći — toliko velika da su kao da ispunjavaju cijelu prostoriju — njihova snaga blago ju je podizala, kao da je lagano odvajaju od tla dok su se razmicala. Sklopila ih je natrag jednako prirodno kao da ih je oduvijek imala.

Oči su joj ostale zatvorene, a ipak je sada potpuno osjećala svoje tijelo — tako jasno da ga je gotovo mogla vidjeti. Snažne, mišićave noge. Očvrsnule ljuske, zelenkasto-sive, tople iznutra. Njezina stopala — više nisu bila stopala, nego šape s velikim, crnim kandžama. Široka struktura krila i napeta, kožnata opna među njima.

A njezin dah… bio je drukčiji. Dubok. Snažan. Otvorila je usta i ponovno izdahnula — ovaj put iz nje se izvilo tiho režanje.

Raširila je krila. Pokret se proširio cijelim njezinim tijelom — dugo, snažno istezanje, svaki dio nje budio se u sebi. Napela se i odgurnula od tla.

Podigla se.

I nebo se otvorilo.

Vinula se visoko iznad uspavanog svijeta — iznad kuća, polja i dalekih obala. Tu je pripadala. U tom tijelu. Na nebu. Kretala se njime instinktivno, krila su klizila s vjetrom, ali su bila dovoljno snažna da mu se suprotstave.

Gravitacija je više nije držala na isti način — nije nestala, samo… više nije bila tako snažna.

Zaronila je prema dolje, pa se ponovno podigla tik iznad tla. Bez napora. Sigurno.

Moć je bila u njoj — duboka, neosporna — a ipak je u sebi nosila i nježnost. Nije to bila moć koja treba biti viđena. Samo tiha sigurnost.

Drevni ritam — postojan i živ — pulsirao je negdje duboko u njoj.

Pomislila je na mjesto gdje je inače šetala — i u istom dahu već je bila tamo. Bez udaljenosti, bez kretanja kroz prostor. Samo pomak — kao da je svijet slijedio njezinu misao.

Njezine šape dotaknule su bijele stijene uz obalu mora. Sletjela je lagano, ravnoteža se prirodno vratila zahvaljujući snazi njezina repa. Toplina se dizala ondje gdje je njezino tijelo dodirivalo kamen. Ispružila je vrat prema suncu, polako, zatim protresla krila i ponovno ih mirno sklopila.

Zvuk budilice presjekao je sve, vraćajući je u njezino ljudsko tijelo.

Moć je i dalje bila u njoj, tiho pulsirajući ispod kože.

A s njom — sigurnost — drevna, ali tek ponovno prepoznata — da je zmaj.