U dubokoj sam zimi naposljetku shvatio da u meni počiva nepobjedivo ljeto.
— Albert Camus

Bio je to uzbudljiv dan. Upravo se uselila u novu kuću — dražesnu kuću s malim zelenim vrtom. Od trenutka kada je došla na razgledavanje, zaljubila se u nju. A čim je zakoračila unutra, osjetila je kao da ju je kuća svojim zidovima prigrlila toplim, dobrodošlim zagrljajem. Imala je snažan osjećaj da pripadaju jedna drugoj.

Doista je voljela to mjesto. Raspakiravanje, inače dosadan i zamoran posao, trajalo je tek nekoliko minuta — kao da su predmeti sami iskakali iz kutija na police i u ormariće, savršeno znajući gdje im je mjesto.

Voljela je ispijati jutarnju kavu u vrtu, promatrajući male ptice kako se nestašno njišu na granama. Gledala ih je, a istodobno je osjećala da i one promatraju nju — sitni, pernati susjedi prilazili su sve bliže, vireći iza lišća, znatiželjni i željni upoznati novopridošlu.

Jednog je jutra skuhala kavu i otvorila ulazna vrata, spremna zakoračiti van — no zastala je u mjestu. Kiša je pljuštala. Nebo je bilo teško i sivo. Bio je to jedan od onih dana koji je najbolje provesti pod dekicom, uz knjigu. “Promjena plana,” pomislila je. Odnijela je kavu u spavaću sobu i, ne razmičući zavjese, utonula u udoban naslonjač.

Bližila se deseta, pa je odlučila ustati. Razmaknula je zavjesu. Nebo je i dalje plakalo neutješnom kišom. Uzdahnula je i lagano otvorila prozor kako bi pustila malo svježeg zraka. Kroz uski otvor ugledala je tračak sunca kako dodiruje travnjak. Na tren je pomislila da joj se učinilo. Kako je moguće da se vrijeme promijenilo u svega nekoliko sekundi? Otvorila je prozor širom — i pred njom se ukazao prekrasan, sunčan dan. Pokraj nje preletjela je malena zeba, a ona bi se zaklela da joj je ptica namignula.

Ostala je stajati zaprepaštena, dok joj je um očajnički pokušavao shvatiti što je upravo vidjela.

Pojurila je prema vratima i otvorila ih — kiša je i dalje izvodila ujednačeni ritam po krovovima, poput najpredanijeg bubnjara. Zatvorila ih je pa ponovno otvorila. Kišni solo trajao je i dalje. Potrčala je natrag u spavaću sobu, otvorila prozor — i opet isto: vedro, plavo nebo bez ijednog oblaka.

Zatim je krenula iz prostorije u prostoriju, provjeravajući prozor po prozor. Iza prozora njezina radnog kutka bilo je uglavnom sunčano, s blagom rosuljom i prekrasnom duginom u daljini. Prozor iz dnevnog boravka donosio je tiho, prigušeno grmljenje. U kupaonici je vrijeme bilo sasvim pristojno, iako dosta vjetrovito.

Hodala je tako u krug, kao da će joj stalnim otvaranjem prozora konačno postati jasnije ono što vidi.

Na kraju je odlučila otići korak dalje. Otvorila je vrata i zakoračila u kišu, dopuštajući da ju natopi do kože. Zatim se vratila u spavaću sobu — onu koja je, bez ikakve sumnje, imala najbolje vrijeme. Otvorila je prozor širom i provukla se kroz njega. Našla se na potpuno suhoj travi svoga vrta, osjećajući kako joj topli sunčevi zraci isparavaju kapljice s kože.

Uživala je trenutak u suncu, a potom je odlučila obići kuću i vidjeti što će se dogoditi pokuša li se vratiti kroz ulazna vrata. Prošla je kroz sunčani vrt, svijetlo dvorište i stigla do ulaznih vrata obasjanih suncem. Još uvijek joj je bilo teško povjerovati — prije samo nekoliko minuta stajala je pred tim istim vratima potpuno mokra. Ušla je unutra, zatvorila vrata i ponovno ih otvorila — i opet ju je dočekao isti, postojani ritam kiše, miran i nepromijenjen.

Njezino je zaprepaštenje polako ustupalo mjesto razigranoj radosti. Znači li to da svakoga dana može imati upravo ono vrijeme koje poželi? Kakav dar! Nasmijala se naglas, a zidovi kuće nježno su joj odvratili tihim odjekom, kao da se i kuća smije s njom.

Kasnije, kada joj je ta nevjerojatna mogućnost — biranja vlastite vremenske prognoze — postala čudno bliska, sinula joj je misao. U neku ruku, svatko od nas živi u takvoj čarobnoj kući, u kojoj može odabrati prozor s boljim vremenom. Svi mi živimo u kućama svojih misli, gdje su misli naši prozori. Svaka misao otvara novu perspektivu i u sebi nosi moć da nas prenese u neku drugu stvarnost.

Ako misao, kroz koju promatraš svijet, donosi kišu i oluju — potraži drugu. Pa još jednu. I sljedeću. Traži dok ne pronađeš onu koja će te odvesti u topli zagrljaj sunca, pod široko otvoreno plavo nebo. Ili u bilo koje drugo vrijeme koje najviše voliš. Zaista se isplati — čak i ako ponekad treba se malo popesti da bi izašla van.