Samoća nosi dugačak, jednostavan bijeli plašt. Uvijek sjedi u najudaljenijem kutu sobe, zauzimajući toliko prostora svojom praznom prisutnošću da se jedva možeš maknuti.

Zahtjevna je suputnica; ne podnosi konkurenciju i traži svu tvoju pažnju. Njezin zagrljaj najtjesniji je i najneugodniji koji možeš osjetiti. Vrišti tišinom i ima okus suza.

Ispunjava te nepodnošljivom glađu, a nikad te ne vodi na obrok. Ona je suputnica koju nikada nisi izabrala, a ipak si uvjerena da je nikada nećeš napustiti. Legne pokraj tebe u praznu postelju, držeći te budnom svojim hladnim, bešumnim šaptanjem.

Što dulje s njom ostaješ, to ti više oduzima: boje blijede, zvukovi se stišavaju, osjeti otupe. S vremenom te može navesti da zaboraviš da uopće postojiš.

Ali postojiš.

Neka se ta istina najprije pomakne kao tihi trzaj u tvojim prsima, kao lagano otvaranje. Tijelo nikada ne zaboravlja svoje drevne ritmove. Zna kako udahnuti duboko; zna kako se širiti. Udah ti ponovno vraća mjesto u svijetu, kao onoga dana kada si došao na svijet — onim prvim punim udisajem koji govori: živim, tu sam.

Dama u bijelom plaštu osjeti tvoju prisutnost. Nagne se, pokušavajući te ponovno omotati svojim hladnim zagrljajem, ali u tebi se već nešto promijenilo. Udah se vraća — miran, strpljiv — nečim što ona ne može prisvojiti.

S njim dolazi i nježna svijest o težini vlastitog tijela, suptilan šum u zraku, omekšavanje rubova prostorije. Svijet se polako vraća, sloj po sloj. Trag boje hvata se za obližnji predmet — nesigurno, ali prisutno. Pod jagodicama ti se podiže tekstura, poznata i iznova čudesna. Svjetlost drugačije pada na zidove, iscrtavajući obrise koje je njezin plašt godinama zamućivao.

Kako se ti sitni detalji počinju slagati u cjelinu, osjećaš istinu koju je htjela da zaboraviš: svijet je još uvijek tu. Čeka. I prepoznaje te kao svoj važan dio.

Možda treba malo truda ostati u tijelu, držati ga kao sidro. Osjeti su vrata povratka — ne pozivaju samo da gledaš, već da vidiš; ne samo da slušaš, već da čuješ.
Tijelo je čuvar prisutnosti, a samo prisutnost može susresti drugu prisutnost.

Kad napokon zakoračiš van, svijet te pozdravlja nježnom, a opet postojanom, svjetlucavom živosti. Sunčeva toplina skuplja se na tvojoj koži, toplinom koju si gotovo zaboravio — tihom potvrdom da pripadaš upravo ovdje. Drveće i grmlje mašu ti sitnim valovima svojih listova; ptice pjevaju melodije kao da su napisane samo za tebe. Tlo pod tvojim stopalima djeluje budno, stabilno i spremno da te nosi, ohrabrujući svaki korak.

Netko prolazi pokraj tebe i zastane da pita za put. Njihove se oči susretnu s tvojima dok zahvaljuju — i u tom trenutku osjetiš da si viđen. Kasnije ti se srce blago zagrije kad ti se gospođa iza pulta nasmiješi i poželi lijep dan dok sprema tvoje namirnice.

Više se ne osjećaš kao stranac.
Pripadaš ovdje.

I utješno je znati da negdje u ovom velikom, prekrasnom svijetu postoji osoba stvorena da se susretne s tvojom. Možda i ona svakoga dana izlazi van, dopuštajući zemlji da je nosi prema tebi. Čak i sada, prije nego što znate jedno za drugo, možeš je osjetiti u nježnosti svijeta oko sebe.

Ponekad ti svijet donese i njezino pismo ljubavi.

---

Danas su mi ptice rekle da me voliš,
Sunce me grijalo tvojim zagrljajem,
Maline su imale okus tvojih poljubaca.

Svijet se tako lijepo snalazi
U tome da me voli kad tebe nema.