Starac se probudio kad je nebom projurila padalica. Pogledao je u noćno nebo, s odjekom sna koji je još uvijek blago tinjao pod njegovim kapcima. Sanjao je o voćnjaku — zelenom, živom prostoru ispunjenom stablima najrazličitijih vrsta, s lišćem raznih boja i oblika. Vjetar je šuštao među granama; trava i mahovina bili su meki pod njegovim stopalima.

Polako je udahnuo, a prostor oko njega kao da se rastegnuo. S dahom je stigao i nježan, strani miris, koji nije pripadao ovome svijetu. Zaustavio se, a zatim se pojavilo drugo sjećanje — vlažan, zemljani miris mahovine iz sna.

Dotaknuo je sljepoočnicu. U zraku je odmah zaiskrila zlatna nit, odmotavajući se s mjesta na kojem su počivali njegovi prsti i obavijajući ih skladnim pokretom. Kad se tkanje smirilo, skupio je nit u malu svjetlucavu kuglu i pažljivo je promotrio. U njegovim zjenicama ukazao se odraz sićušnog, blistavog voćnjaka. Oprezno je gurnuo svjetleću kuglu u džep svoje baršunaste kabanice.

Krenuo je na put, tražeći domu za svoj san. Zatvorio je oči i u nekoliko sekundi pred njim su se razbuktale tisuće galaksija. Prolazio je pored milijuna planeta i zvijezda, no nijedan svijet nije bio pravi; nijedan nije govorio jezikom voćnjaka koji je vidio u snu.

Nakratko je otvorio oči, osjetio nježno pulsiranje sna u džepu, zatim ih ponovno zatvorio i prepustio se kozmičkom toku. Ovoga puta putovao je s jasnom namjerom. Sjetio se planeta koji je nekoć posjetio — onoga koji je možda napokon mogao odgovarati.

Kad je ponovno otvorio oči, stajao je na jalovom tlu pustog planeta. Ništa nije nalikovalo voćnjaku iz njegova sna. Noć ga je obavijala sa svih strana, a pulsiranje u džepu sve je više jačalo, kao da se san želi osloboditi.

Pažljivo ga je izvadio. San mu je drhtao na dlanu, zračeći tiho toplinom koja mu je klizila niz prste. Starac se lagano sagnuo i položio kuglu na tlo. Zlatne niti odmah su se upile u zemlju, ispreplićući se s njom i šireći na sve strane. San se počeo ušivati u strukturu svijeta.

Surov krajolik počeo se mijenjati u trenu. Tvrda zemlja omekšala je; između pukotina počela su nicati sitna vlati trave i polako se širiti, dodirujući planet prvim nijansama zelenila. Stabla su se rađala sporije. Njihovi oblici skupljali su se iz tame, deblo po deblo, sve dok se san napokon nije zaokružio.

Starac je stajao u voćnjaku točno onakvom kakvog je vidio u snu. A ipak, nešto je nedostajalo — neka kvaliteta koju nije mogao imenovati. Pod zvjezdanim nebom voćnjak je bio predivan, ali nepomičan, kao zaustavljen u jednom jedinom, nepromjenjivom trenutku. Stabla su spavala.

Sjeo je pod jedno od njih i osluškivao. Stabla su sanjala toplinu, svjetlost koja klizi preko njihovih listova, sok što se podiže ispod kore, život koji im rasteže grane. Sanjala su cvjetanje, pčele i ptice, mala bića koja pletu svoja skrovišta među granama. Odjek njihovih snova sjeo je u njemu. Sjedio je pod stablom satima i čekao.

Napokon, na horizontu se pojavila nježna pruga narančaste i crvene. Sunce se polako dizalo nad tamno nebo, dotičući ga bojom. Starac je sjedio u tišini i promatrao rađanje zore.

Kako je svjetlost rasla, osjetio je kako se voćnjak budi. Trava se protezala prema njoj; grane su se izduživale, kao da ispuštaju dugo zadržavani dah.

Nakon nekog vremena čuo je ptičji pjev. Taj zvuk rekao mu je da to više nije bio samo njegov san. Pogledao je oko sebe. Voćnjak je živio — i već je počinjao tkati svoje vlastite snove.

Blago škakljanje dotaknulo mu je ruku. Malo stvorenje, pažljivo i znatiželjno, kretalo se po brazdama njegove kože. Starac je podigao ruku prema najbližem deblu i pustio mravca da prijeđe na koru, vraćajući ga njegovu novom svijetu. Promatrao ga je kako se polako penje. Shvatio je da će i taj sitni život sanjati vlastite snove — a ti će snovi oblikovati ono što dolazi.

Ustao je i krenuo kroz voćnjak, sada ispunjen tihim pokretima: pčele su lebdjele s cvijeta na cvijet, ptice su plele gnijezda visoko u krošnjama. Grane su počele nositi plodove — neki su još dozrijevali, drugi su bili puni i spremni postati novi život.

Dotaknuo je jedan od njih, crveno-žut, i plod se odmah odvojio od grane. Kada je sjeo na njegov dlan, počeo je svjetlucati blagim zlatnim sjajem, nalik onome koji je nosio njegov san. Starac ga je promotrio. U njegovom toplom pulsu drijemalo je sjećanje na voćnjak — cijeli svijet zatvoren u jednom jedinom plodu.

Osjetio je život skriven u njemu. Spustio je plod u džep i zatvorio oči.