Bila je sjena. Živjela je samo tamo gdje je bilo svjetla, a ipak je svjetlo nikada nije dodirivalo. Svijet se oko nje razlijevao bojama i životom, ali ona nikada nije mogla doista zakoračiti u njega. Pokušavala je dohvatiti boje, pokušavala ih dozivjeti, no svaki put kad bi pružila ruke prema njima, u njezinim bi dlanovima gubile svoju punoću.

Kad bi svjetlo nestalo, tonula bi u dubok san, iz kojeg ju je mogao probuditi jedino njegov povratak. A dok je spavala, sanjala je u bojama. Sanjala je teksturu, okus, dodir. Nije razumjela te snove, a ipak su joj se činili stvarnijima od svijeta koji je poznavala — toliko živi da su djelovali gotovo dostižno, a ipak zauvijek izvan njezina dosega.

U tim snovima bila je drugačija — njezina je koža imala boju, njezino je tijelo dobivalo oblik i dubinu — mogla je osjetiti miris zraka dok ga udiše, mogla je osjetiti vjetar na svojoj koži. Osjećala je težinu, njezini su pokreti imali gustoću i težinu — nešto što nikada prije nije poznavala, jer je uvijek lebdjela lagano, gotovo kao da plovi kroz zrak.

Sanjala je sunce — podizala je pogled prema nebu, ali bi svaki put završila zaslijepljena. Podizala bi ruku prema licu kako bi zaklonila oči, a sve što je vidjela bile su zrake svjetlosti koje su se provlačile između njezinih prstiju.

Jednom se probudila u laganoj kiši, dok je sunce plesalo po najsitnijim kapima. Osvrnula se i ugledala dugu — prekrasan most od boja, šarenu vrpcu razapetu nebom. Njezin pogled klizio je duž nje, od jednog kraja visoko u zraku, sve do drugog, gdje je dodirivala stazu pred njom. Nije se sjećala da je ikada vidjela nešto slično — mjesto iz kojeg se rađa duga.

Ne razmišljajući, kao nošena vjetrom, potrčala je prema njoj. Što joj je bila bliže, to se duga više činila udaljenijom, a boje su blijedjele. Nije stala. Trčala je dalje, kao da o tome ovisi njezino postojanje.

Napokon ju je sustigla. Oko nje su lebdjele sitne, prozirne kapljice boje, raspršene u zraku svuda oko nje. Raširila je ruke i počela se okretati. I dok je plesala i vrtjela se, ugledala je nekoga — ili nešto — kako pleše s njom. U svjetlu se kretala silueta, obavijena blagim sjajem.

Bila je to djevojka.

Svaki put kad bi se ona pomaknula, djevojka bi učinila isto. Kad bi se okrenula, i ona bi se okrenula. Kad bi podigla ruke prema nebu, djevojka bi ponovila taj pokret.

Tko je bila? Je li to bila ona koju je viđala u snovima? Je li nastala pod dugom?

Od toga dana viđala je tu neobičnu djevojku, uvijek kako prati njezine pokrete. Ponekad bi se pitala koja je od njih stvarna… ona u svjetlu ili ona koja ne može postojati bez njega.