Proveo je život putujući, skupljajući mjesta onako kako neki ljudi skupljaju knjige. Nakon mnogo godina lutanja kontinentima, susreta s tisućama ljudi te upoznavanja bezbrojnih kultura i jezika, sjeo je isplanirati svoje sljedeće putovanje.

Spustio je dlan na stari globus i lagano ga zavrtio. Kontinenti su se stopili s oceanima, sve dok se svijet nije pretvorio u vrtlog boja koje su kružile pod njegovim prstima. Neko je vrijeme promatrao kako se okreće, a zatim ispružio ruku i zaustavio ga jednim prstom. Zaustavio se na mjestu koje je već jednom posjetio. Ponovno je zavrtio globus. Ovoga puta njegov se prst zaustavio usred oceana.

Pustio je da se svijet još jednom okreće i utonuo u misli. Vidio je toliko toga. Upoznao toliko ljudi. Ipak, jedna je stvar uvijek ostala izvan njegova dosega: prava divljina. Mjesto koje čovjek nikada nije dotaknuo, gdje je priroda još uvijek čista i živa. Mjesto na kojem bi mogao osjetiti kao da civilizacije nikada nisu ni postojale.

Tražeći ga, mnogo je puta pitao druge putnike za savjet. Gotovo svi upućivali su ga na isto mjesto: Amazoniju. Prošao je kroz Amazoniju očekujući tišinu, ali pronašao je ceste koje su presijecale šumu poput svježih ožiljaka. Negdje u daljini zvuk motornih pila nadjačavao je pjev ptica.

Prijatelji planinari nagovarali su ga da posjeti Himalaju. Penjao se Himalajom očekujući netaknute vrhove, a pronašao planinarske staze obilježene putokazima koji su pokazivali put prema vrhu.

Jedan mu je mornar preporučio jedan od rijetkih udaljenih nenaseljenih otoka. Beskrajno more. Duge, prazne plaže. Svjež zrak. A na obali smeće koje je more izbacilo, kao da pokušava očistiti samo sebe.

Kamo god otišao, posvuda su bili dronovi, kamere i turisti. Činilo se da više nije ostao nijedan kutak Zemlje koji ljudske ruke nisu dotaknule.

Utonuo je u duboko razmišljanje. Jedna ga je misao godinama tiho pratila, a sada je napokon zatražila njegovu punu pažnju. Nije li sama ta potraga bila paradoks? Zar mjesto koje čovjek nikada nije dotaknuo ne bi prestalo biti netaknuto onoga trenutka kada bi on stigao do njega?

Shvatio je da stoji pred nemogućom dvojbom:

Ako ga pronađem, izgubit ću ga. Ako ga ne pronađem, nikada neću znati postoji li uopće.

Možda divljina uopće nije bila mjesto. Možda je cijelo vrijeme postavljao pogrešno pitanje.

Te misli nisu ugasile njegovu želju za odgovorima. Znatiželja mu nije dala mira. Još jednom zavrtio je stari globus. Ovoga puta njegov se prst zaustavio duboko u sibirskoj tajgi.

“Dobro,” pomislio je. “Ovo je moje posljednje putovanje prije nego što priznam poraz.”

Prolazili su dani, sve dok nisu nestali i posljednji tragovi sela: nije više bilo staza, posječenih stabala ni udaljenog brujanja motora. Šuma je oko njega postajala sve gušća, sve dok zrak nije mirisao samo na mahovinu i staru koru. Čak je i tišina ovdje bila drukčija. Ne prazna, nego puna, poput daha zadržanog u prsima.

Prvi put nakon mnogo godina dopustio je sebi povjerovati. To je bilo to.

Tada je, nedaleko od jednog stabla, primijetio nešto što je bljesnulo. Krenuo je prema tome, a kad se približio, ugledao je zgnječenu metalnu limenku koja je odbijala sunčeve zrake što su se probijale kroz grane starih stabala.

Uzdahnuo je od očaja.

Spoznaja da je njegova potraga završila neuspjehom preplavila ga je i oduzela mu snagu u nogama. Naslonio se na deblo i pustio da mu tijelo polako sklizne na tlo.

Sjedio je u tišini spuštene glave, pokraj stare limenke. Poražen. Više ništa nije tražio. Ništa nije planirao. Više nije bilo ničega što bi trebalo postići.

Pukla je grančica.

Podigao je pogled. Nekoliko metara dalje stajala je srna i promatrala zgrčeni lik pod stablom.

Nijedno se nije pomaknulo. Šuma je nastavila živjeti svojim ritmom, kao da prisutnost bilo kojega od njih nije bila osobito važna. Ptice su nastavile pjevati. Lišće se nježno njihalo na vjetru. Možda prvi put više nije očekivao da će svijet nešto izvesti za njega. Prvi put bio je jednostavno jedno od bića ove šume.

Više nije bio putnik. Nije bilo kamo putovati.

Više nije bio skupljač mjesta. Nije bilo što skupljati.

Više nije bio istraživač. Ništa nije trebalo otkriti.

Nije bio ni pobjednik ni gubitnik.

Nije čak bio ni čovjek koji traži posljednje divlje mjesto.

Disao je. Promatrao. Bio je promatran. Živ. Divlji.

Srna je spustila glavu i mirno nastavila dalje u dubinu šume.

Nakon nekog vremena, krenuo je i on.