Bila je tamna noć bez mjeseca. Noću se šuma činila nepomičnom i tihom, ali zapravo nikada nije spavala. Šušanj u grmlju. Huk sove. Šuma je uvijek bdjela.

Muškarac je stajao nepomično, bojeći se pomaknuti kako ne bi proizveo ni najmanji zvuk. Nekoliko je minuta čuo samo otkucaje vlastitog srca. Činili su mu se toliko glasnima da se bojao kako će šumi odati svoju prisutnost. Pokušao je zadržati dah, ali znao je da mora nastaviti dalje.

U daljini je titralo slabo svjetlo, nježno se probijajući između stabala. Isprva je pomislio da je to još jedna varka tame. No kako se približavao, između drevnih debala polako se počeo nazirati obris male kamene kuće.

Ponovno je zastao. Jedan je dio njega želio što prije stići do kuće i ostaviti tamu šume iza sebe. Drugi nije bio siguran što ga čeka unutra.

Napravio je još jedan korak.

Opet ga je obuzeo neugodan osjećaj da ga netko promatra.

Pogledom je pretražio tamu među stablima.

Ništa.

Tada je, s lijeve strane, na rubu šume, ugledao obris crnog mačka. Sjedio je nepomično poput kipa, gotovo nevidljiv u tami, i u tišini ga promatrao. Mirno, nepokolebljivo mačkovo promatranje izazvalo je trnce niz njegova leđa.

Prišao je drvenim vratima i našao se licem u lice s još jednim parom očiju. Sa željeznog kucala gledalo ga je iskrivljeno lice Zelenog Čovjeka. Trenutak je oklijevao prije nego što je spustio ruku na njega, a zatim su tri glasna udarca prekinula noćnu tišinu.

Vrata su se otvorila.

– Uranio si – rekla je starica bez osmijeha.

– Ne znam zašto sam ovdje – odgovorio je muškarac.

Očekivao je da će mu prizor drugog čovjeka donijeti olakšanje. Nije. Žena ga je samo promatrala. Negdje iza nje treperile su svijeće. Tišina je potrajala toliko dugo da se počeo pitati je li ga uopće čula.

– Nitko nikada ne zna – naposljetku je odgovorila i otvorila vrata malo šire, puštajući ga unutra.

Vrata su se tiho zatvorila za njim. Pošao je za njom u kuhinju. Prostoriju su istodobno ispunjavali toplina svijeća i vlažna, zemljana hladnoća starih kamenih zidova. Zrak je mirisao na dim drveta i suhu lavandu. Sedam je svijeća gorjelo mekim svjetlom, bacajući duge sjene koje su plesale po otkrivenim drvenim gredama.

Žena je u tišini pokazala na jednu od stolica za teškim drvenim stolom. Sjeo je. Ne rekavši ni riječi, stavila je čajnik na vatru. Oboje su šutjeli. Vrijeme se činilo rastegnutim. Je li prošlo pet minuta? Deset? Primijetio je da u prostoriji nema ni jednoga sata.

Jedini zvuk bilo je tiho pucketanje vatre. Čajnik je tiho uzdahnuo dok se voda polako zagrijavala. Muškarcu su bili potrebni odgovori. Svaka sljedeća sekunda postajala je sve teža za podnijeti. Naposljetku više nije izdržao.

– Tko ste vi?

Žena ga je pogledala i zanemarila pitanje. Trenutak je zadržala njegov pogled, a zatim se ponovno okrenula prema vatri. Sjedio je bespomoćno, gledajući oko sebe, ne znajući što se od njega zapravo očekuje.

Voda je zakipjela. Žena je skuhala čaj i stavila šalicu pred njega.

– Popij. Sigurno si žedan.

Iznenada ga je preplavio val umora. Napetost koja ga je vodila kroz cijelu šumu polako se rastopila pred prvom običnom stvari te noći: običnom šalicom čaja.

Otpio je gutljaj. Čaj je bio divno topao. Imao je okus meda, limuna i klinčića. Nešto je u njemu tiho prestalo pružati otpor. Samo je sjedio. Više nije bio nemiran. Više nije tražio odgovore. Pomirio se s time da ih možda nikada neće dobiti. Tiho pitanje prošlo mu je kroz misli: „Zašto sam ovdje?”.Ali nije ga izgovorio naglas.

– Ovdje si da nešto primiš – mirno je rekla žena.

Namrštio se.

– Ne znam što je to – dodala je prije nego što je stigao postaviti pitanje.

Izgovorila je to tako jednostavno da joj je povjerovao. Između njih ponovno se spustila tišina.

Jedna od svijeća na prozoru počela je treperiti jače od ostalih, kao da traži njihovu pozornost. Uzela ju je i stavila na stol. Plamen se odmah smirio i počeo gorjeti mirno i postojano.

Žena je ustala i bez riječi izašla iz kuhinje.

Nekoliko trenutaka poslije vratila se noseći veliku knjigu uvezanu u kožu, ukrašenu zlatnim ornamentima na koricama i hrptu. Pažljivo ju je položila na stol između sebe i muškarca. Otvorio je usta da nešto kaže, ali nemir koji ga je nakratko napustio ponovno se vratio i riječi su zamrle prije nego što su uspjele izaći.

Žena ga je samo nakratko pogledala, a zatim usmjerila pogled prema plamenu svijeće. Svjetlost kao da je postajala sve jača. Pogledala je knjigu. On je slijedio njezin pogled i ugledao nešto zadivljujuće. Između dviju stranica, otprilike na sredini knjige, probijala se tanka zlatna crta svjetlosti, kao da sama knjiga tiho pokazuje jedno jedino mjesto.

Žena je otvorila knjigu, nakratko pogledala stranicu, a zatim je pružila muškarcu. Na stranici je stajala samo jedna rečenica. Rukom ispisana slova govorila su: Oprosti što ti nikada nisam rekla da te volim.

Muškarcu su se oči ispunile suzama. Dugo nijedno od njih nije progovorilo.

Nakon nekog vremena podigao je pogled prema svijeći na stolu. Dogorjela je. Žena je posegnula za knjigom i odlučnim je pokretom zatvorila.

– Sada bi trebao poći – rekla je ustajući.

Dok su mu riječi još odzvanjale u mislima, ustao je i pošao za njom do starih drvenih vrata. Otvorila ih je. Dok je izlazio, crni je mačak tiho prošao pokraj njega i nestao u kući.

Muškarac je duboko udahnuo gledajući blijedu zoru koja je počinjala osvjetljavati obzor.

Zakoračio je u šumu. Negdje iza njegovih leđa među stablima je odjeknulo tiho kucanje.