Davno, davno prije, Zemlju su nastanjivala čudesna bića — neka blistava u svojoj ljepoti i dobroti, druga neobična, mračna i zastrašujuća. Ona su bila pravi gospodari ove prekrasne planete, mnogo prije nego što se na njoj pojavio čovjek.

Kad su ljudi došli na svijet, i oni su još uvijek pripadali kraljevstvu magije. U nekima od nas tinjala je iskra čarolije: u čarobnjacima, vješticama, čarotvorcima, druidima. Drugi su živjeli skromnije, običnije živote, ali svi su znali magiju vidjeti i osjetiti. Naše su se sudbine isprepletale sa sudbinama drugih stvorenja.

Vile su brinule o našim vrtovima, otvarajući cvjetove dodirom svojih krila. Patuljci su živjeli u šumama, a njihove su jame bile pune životinjskih susjeda. Divovi su boravili u osami, izbjegavajući društvo, jer takva je bila njihova narav.
A po mračnijim stazama lutali su ogri, vukodlaci, strige i babe jage — bića koja razboriti ljudi nisu željeli uznemiravati.

Svijet svjetla i svijet sjene živjeli su u skladu, a čovjek je postojao negdje između, u krhkoj ravnoteži. Sve do trenutka…

Jednoga dana pojavio se virus racionalnosti i brzo se proširio među ljudima. Druidi su postali drvosječe. Čarotvorci su se počeli penjati na vrhove korporativnih ljestava. Mudrace i magove zamijenili su znanstvenici, koji su svoje epruvete punili kemikalijama umjesto eliksirima.

Harmoniju je zamijenila analiza, a čuđenje — rastavljanje svijeta na sitne dijelove. Što dublje smo gledali u strukturu stvari, to nam je njihova bit sve više izmicala. Komadić po komadić, svlačili smo magiju s kože stvarnosti.

Kad se virus razlio široko, a zelena Zemlja počela nestajati pod slojevima betona, čudesna su bića počela odlaziti. Neka su pobjegla u druge svjetove, neka su se povukla u divljinu tako nepristupačnu da ljudska noga nije mogla kročiti onamo. Dio njih utonuo je u duboki, prastari san. A nekolicina — oni najpuniji nade — ostali su među nama, strpljivo čekajući da ljudi ponovno steknu sposobnost vidjeti ono što je skriveno.

Iako je većina ljudi zaboravila pradavni svijet, u nekima od nas još uvijek drijema sjećanje — tihi šapat koji govori da život dobiva svoj pravi smisao tek kad se živi blizu prirode.

Imam sreću živjeti na rubu šume. Premda ne vidim cijelo kraljevstvo magije, osjećam njezin dah u zraku. Već nekoliko godina primjećujem kako se tlo u našem vrtu neprimjetno mijenja. Padina postaje sve strmija, a ondje gdje je nekoć bila ravna površina niču nježna izbočenja.

Ponekad se zapitam: počiva li jedan od drevnih divova ispod naših stopala?
Je li zaspao prije tisuća godina, zatrpan zemljom, i sada se polako pomiče u snu?

Kad njegujemo vrt, zamišljam kako div osjeća naše pokrete — lagana škakljanja, nježna češkanja. I pitam se što bi se dogodilo kad bi se probudio. Bi li se uspravio dovoljno pažljivo da ne sruši našu malu kuću?

Ta misao ima u sebi trun straha… ali još više znatiželje. Prisutnost čarobnih susjeda donosi više radosti nego bojazni.

Možda je div želio da ga primijetim. Možda je čekao.
Možda vjeruje da se prvo moraju probuditi ljudi — da se trebaju prisjetiti svijeta koji je nekoć bio njihov pravi dom. Možda će tek tada moći otvoriti oči.

Moramo dopustiti da nas magija, koja struji kroz živi svijet, izliječi i ponovno povede u meke, zelene zagrljaje Majke Prirode.

A Majka Priroda strpljivo čeka svoju izgubljenu djecu. Pjeva nam šapatom vjetra i tihim kucanjem kiše. Svako proljeće šalje cvijeće kao pozdrav. A svoje glasnike — naše vjerne, krznene suputnike, mačke i pse — moli da ostanu uz nas, čuvajući posljednju nit koja nas veže uz svijet magije i štiteći nas od potpunog prepuštanja virusu.

Vječno voljeća, neizmjerno opraštajuća, uvijek čuva spremne mekane jastučiće od mahovine, na koje možemo položiti svoje umorne glave kad god odlučimo vratiti se kući.