Bilo je hladno jutro u studenome, svijet spreman za svoj zimski san. Drveće, ogoljeno od lišća, skupljalo je snagu za sljedeću eksploziju proljeća, još uvijek udaljenu mjesecima. Krenula sam u jednu od svojih šetnji — kroz Lisičji Gaj, pored Lažljive Močvare i svih poznatih staza. Zatim sam nastavila dalje — u nepoznato, dovoljno daleko ondje gdje nitko nikada ne zalazi. Tajanstvena, magična prisutnost šume obavila me; stabla su promatrala, tiho pokušavajući dokučiti tko sam i zašto sam ondje. Ponekad imam osjećaj da drveće zna o meni više nego što znam sama o sebi.

Vodilo me nepoznato iščekivanje, blago trnjenje tajne pod kožom. Nastavila sam hodati dok je šuma postajala sve gušća, više ne slijedeći nikakav put — samo lutajući, izgubljena, a ipak istodobno točno ondje gdje sam trebala biti. Meka, strpljiva čarolija šume povukla me u stanje poput transa, u kojem više nisam znala hodam li ja kroz šumu ili šuma pleše oko mene.

U daljini sam ugledala veliko, drevno stablo. Njegova me magnetska prisutnost privukla bliže. Zaustavila sam se pred njim, osjećajući se malenom, a ipak važnom — kao pred starim, mudrim učiteljem, pred kojim se istodobno osjeća poniznost zbog vlastitog neznanja i iščekivanje otkrivanja vlastitog potencijala. Imala sam dojam da me stablo proučava, grana ispruženih iznad moje glave, osjećajući moju prisutnost poput životinje koja njuši stranca.

Osjetila sam poriv dotaknuti njegovu koru, izbrazdanu dubokim, vremenom urezanim linijama. Površina pod dlanom bila je hrapava, a ipak je iz nje tekla blaga toplina. Umirujuća energija prošla je kroz moju ruku, ispunivši cijelo tijelo toplinom. Dlan mi je ostao priljubljen uz koru; stajala sam ondje, topeći se u osjećaju blaženstva. Sve se u meni rastopilo. Nisam imala prošlost ni budućnost. Postojala sam samo u tom jednom, čarobnom trenutku.

Toplina pod mojim dlanom se pojačala. Otvorila sam oči i primijetila pukotinu koja se stvarala u kori, točno ispod moje ruke. Kroz nju su prodirale tople, zlatne zrake svjetlosti. Odmaknula sam ruku i zadivljeno promatrala kako se pukotina širi, sve dok nije počela nalikovati vratima. Osjetila sam snažan poziv i, bez razmišljanja, zakoračila kroz pukotinu u stablo. Svjetlosna vrata zatvorila su se iza mene.

Našla sam se na maloj šumskoj čistini, prekrivenoj svježom, zelenom travom i ukrašenoj sitnim cvjetovima koji su svoje nježne glavice okretali prema suncu. Ništa nije podsjećalo na hladno studeno jutro s početka moje šetnje. Priroda je bila zelena i bujna. Napravila sam nekoliko koraka naprijed. Sve je djelovalo toplo i gostoljubivo — trava me nosila mekano, kao da su moja stopala dragocjeni darovi koje se nježno predaje s jedne vlati na drugu.

Došla sam do ruba šume. Grmlje se naginjalo prema meni, dodirujući me lišćem dok sam prolazila. Bršljan se elegantno uvijao, poput mačke koja čeka da je se pomazi. Ptice su koketirale s granama, preskakale s jedne na drugu, darujući svakoj makar najkraći posjet.

Dok sam se osvrtala, moj se pogled zaustavio na ženskoj figuri koja mi je polako prilazila kroz stabla. Zastala sam, očarana njezinom blistavom prisutnošću. Njezina smeđa kosa bila je labavo svezana, isprepletena sitnim grančicama koje su tvorile mala ptičja gnijezda. Ptice su se pojavljivale i nestajale oko njezine glave, ulazeći i izlazeći iz svojih krhkih domova. Haljina joj je bila zeleno-smeđa, mjestimice obrasla mahovinom.

Bilo je teško odrediti njezinu dob — činila se istodobno mladom i drevnom. Ponekad joj je koža nalikovala kori drveta, no kada bi je dotaknula svjetlost, zasjala bi, bistra i prozirna poput površine jezera. Stajala je preda mnom, a jedino što sam vidjela bile su njezine oči — najdublje zelene boje.

U njezinim očima vidjela sam drevne šume, planine i doline, rijeke i mora, sunce i kišu, orlove u letu i lutajuće vukove, pčele i mrave. Osjeti su me preplavili: šok ulaska u hladan potok, radost razigranog laveža psa, meka utjeha mačjeg predenja, poznati užitak dodira krzna pod dlanom, vlažna, prizemljujuća tekstura zemlje, hladan dodir kiše na koži. Podignula je ruku i blago se nasmiješila — i sve je utihnulo. Oko nas se spustila mirna tišina.

Progovorila je bez riječi:

Ovdje pripadaš.
Dodiruj drveće.
Govori vodi.
Slušam. Uvijek.
Možeš se vratiti kad god poželiš.
Tvoje srce su vrata.

Još je trenutak zadržala moj pogled, njezine zelene oči duboke poput drevne šume. Bez zvuka, bez vjetra, njezin se lik omekšao — i odjednom više nije bila žena. Na mjestu gdje je stajala, na trenutak se zavrtložio oblak zelenog lišća, koje je, dok je padalo, poprimilo jesenske boje, prije nego što ga je lagani povjetarac raznio.

U sljedećem trenutku, kao da je čarolija nestala, ponovno sam se našla u hladnoj studenoj šumi, pokraj starog stabla. Nisam mogla u potpunosti shvatiti što se dogodilo, ali blaga, mirna tišina ostala je sa mnom.

Smrkavalo se dok sam se vraćala kući. Ne znam kako sam tako lako pronašla put. Imala sam osjećaj da drveće točno zna gdje sam i kamo trebam ići.

Kasnije sam mnogo puta pokušala pronaći to veliko, staro stablo — bez uspjeha. Možda nikada nije ni postojalo. A možda ga mogu pronaći samo oni koji se usude izgubiti. Riječi koje sam čula u čarobnoj šumi ostale su sa mnom — Tvoje srce su vrata — i sada, kad zatvorim oči, mogu ponovno ući u tu bujnu, zelenu šumu, dopuštajući da mi stopala puste korijenje, ruke izrastu u grane, a srce procvjeta tisućama cvjetova.

I tako nosim šumu u sebi, čekajući sljedeći trenutak u kojem ću poželjeti otvoriti vrata.